Bemti fufuzele

LETEĆI HOLANDEZ
Piše: Pavle Pavlović
Susjeda mi je dobra kao avion ili zrakoplov. Kada prođe sve se uskovitlava kao da jumbo jet rula. Svakodnevno vodi sinčića u vrtić. Mali nije na mamu, malo mi je trapav. Možda je na tatu. Ustreptalost maminog prolaska klinac kvari dosadnim puhanjem u one plastične trube što će nam uskoro vrtiti mozak. Jadnik napne se iz petinih žila, ali mu ne ide. Iz plastike izlazi nešto nalik na krkljanje.
 -  Hej mali nije to dobro, treba to ovako - pokušam da mu uzmem trubicu iz ruku i pokažem kako se to treba puhati,
- Mama, mama vidi što mi čiko radi - zaplače klinac.
- Pardon susjeda, samo sam htio da pokažem kako se treba svirati...
 Pogleda me iskosa, naglo trznu malog i užurbanim korakom krenu dalje. Ups, nije uvijek dobro biti ni ljubazan! Uvečer sam vraćam doma, a žena mi kaže da me tražio neki čovjek.
 - Što je želio?
- Nije rekao, samo veli da hoće s tobom u četiri oka…
 I dok sam sa nestrpljenjem očekivao početak satelitskog HRT Dnevnika netko pozvoni. Otvorim, preda mnom orijas od gotovo dva metra.
- Izvolite?
- Gospodine, jutros ste uplašili mog sina - započe prijeteći.
-  Očito je da se radi o nesporazumu, samo sam želio da mu pokažem kako se treba puhati u onu plastičnu trubicu...
- Mogli ste to lijepo učiniti, a ne da mu otimate igračku iz ruku. Uplašili ste i moju suprugu...
- Ma, stanite, susjed, samo da vam pokažem - otrčah u kuću i vratih se sa pravom pravcatom velikom plastičnom trubom, koju mi je prije nekoliko mjeseci iz Južne Afrike donijela koleginica .- Vidite, gospodine, imam originalnu fufuzelu kako je zovu tamo u Africi, gdje će uskoro započeti Svjetsko nadmetanje u nogometu. Već sam je dobro savladao. Hoćete da čujete?
- Jeli se vi to sa mnom igrate? - uozbilji se orijas.
- Otkud vam to? Kao novopečeni holandez samo sam se dobro pripremio za nastupe  ”oranje” ekipe. Znate već uz gajbe piva idu i ovi rekviziti koje će imati naši navijači na stadionima u Južnoj Africi...
- Gospodine, prestanite se izmotavati! Posljednji put vam kažem da ste uplašili mog sina i suprugu i nemojte više da vam se to ponovi, inače...
Htio sam ga upitati onako balkanski drsko :
 - A šta - inače - ali bilo mi je bolje da na vrijeme zašutim.
Vratim se u kuću, a ona tko je to bio.
- Susjed.
- Šta je tražio?
- Ništa, pričali smo nešto o nogometu...
 Ma ko njega...Već su me pluća zabolila od svakodnevnog treninga. Srećom da sam nekada puhao u trubu pa je nešto kondicije i ostalo. Iz nepušačkih grudi izvukao sam maksimum, sada su na redu Robben i ekipa. Uz more hanikena i bocu istarske malvazije, koju ću otvoriti kada NL bude šampion, nabavio sam tonu, dvije grickalica i nogometna fešta može da počne... Te fufuzele su čudo tehnike i plastike. Ova moja dugačka je plus minus metar. Kada puhnes izleti moćnih 180 decibela i sve zaglušuju. Sjećate se onih probnih tekmi u Johanesburgu kada se TV komentatori nisu mogli ni razaznati u kakofoniji raznih zujećih tonova. E, to su vam bile, dragi moji, fufuzele. Nema struje, nema motora, samo ljudski dah, dobra pluća i odoše svi majstori TV prijenosa u - aut. Sada svi trgovci na svijetu pokušavaju da nam pod fufuzele podvale onaj kič od plastike sto isijava drecavim bojama. Mogu činiti i praviti što hoće, ali jedine prave fufuzele su ove što dolaze iz Južne Afrike. S ponosom izjavljujem da sam jedini vlasnik takvog instrumenta u prostoru između Amsterdama i Sjevernog mora.
Neku noć sam prekršio samozadato pravilo u kojem stoji da se u moju fufuzelu smije puhati jedino ako nastupa nizozemska repka. Nisam odolio izazovu da piscim na drugoj polufinalnoj večeri Eurovizijskog cirkusa. Krv nije voda, valjalo je pluća napeti za moje Bosanke, pardon Hercegovke, iz hrvatskog Feminema. Obrazi su mi se napeli i zacrvenili kao u Luja Amstronga. Nastup romantičnih bosonogih djevojaka za mene je bio fantastičan. Zavijao sam fufuzelom kao lud na veliku ”radost” moje drage ženice.
- Bože dragi što me snađe, gori si od onih klinaca što nas ujutro bude – zavapila je.
I onda je došao šok. Glasala bajna Europa, zamislite, protiv nas. Pa kako ih nije stid. Sve sami blokovi, jadni mi neutralni, nezavisni. Nikoga nismo potplatili, nikoga nismo molili. Vjerovali smo u naše note, naše lijepe curice.
U žestokom naletu bijesa uz uzvik padaj silo i nepravdo puknuh svom snagom fufuzelom od ivicu stola. Umjesto prodornog zvuka zaluo se lom. Donji dio moje drage ”pisce”, onaj trubasti,  rascvjetao se kao cvijeće u najljepšem istarskom vrtu kolege Damira Strugara. Moji nogometni snovi potonuli su brže od ”Titanika”. Nadanja da ću se osjećati kao svi normalni nizozemski navijači ispuhnula su u stilu hrvatske sudbine. Udaraju nas sa svih strana, ali bit će još svjetskih nogometnih prvenstava, bit će jos eurovizija, a jebo fufuzele ionako služe samo da ti izvrte mozak,unište živce.
Slijedećeg jutra ponovo je naisla susjeda kao avion, ili ti zrakoplov. Klinac je dakako bezuspješno puhao u onu plastičnu trubu. Nisam ih ni pogledao, ja bivši vlasnik jedine originalne južnoafričke fufuzele u ovom dijelu Niske zemlje. Neka crknu od muke.