Bambi, boje i kist

Bambi, boje i kist-67010

LETEĆI HOLANDEZ
Piše: Pavle Pavlović
Vidim ja uzalud je moliti gradonačelnike. Oni puk, kojem bi trebali služiti, slabo ili nikako ne čuju. Moj vapaj otišao je u vjetar, u oluju, a trebala je samo kantica crne ili srebrne boje i najobičniji kist.
Tako je Boris Miletić, gradonačelnik Pule, propustio povijesnu priliku da gradu pobratimu, Sarajevu, povrati dostojanstvo.
Točno prije godinu dana, javno preko REX-a, apelirao sam ovako. Dozvolite da citiram sam sebe...
Znam da nije red gostima kazivati kakve poklone da nose. Jer, siguran sam da gospoda iz Gradske uprave Pule u Sarajevo nikada ne dolaze praznih ruku. Peškeši  su uvijek ekstra, prava pravcata maksuzija. Bude tu i rakijice od žižula ili od biske, ali i mesnih specijaliteta sušenih na čuvenim istrijanskim burama. Zato ne čudi da se čelni ljudi grada pobratima s Miljacke posebno  raduju tim susretima, iako imaju još nekoliko bjelosvjetskih varoši na toj važnoj listi prijatelja. Ali, nitko, kao Puležani ne dolazi punih bisaga.
Zbog toga sam slobodan da pulskog Deda Mraza ili donator-pobratima gospon gradonačenika Borisa Miletića zamolim da slijedećeg puta u svojoj košari poklona pronađe mjesta i za koju kanticu s bojicama.  Jedna bi mogla biti sa srebrnom farbom, a druga s crnim kolorom. To mi se sada čini važnije nego koja litrica  rakijice maksuzije…
A, još prije nekoliko dana mislio sam da ovo nikada neću napisati, posebno ne dragim prijateljima iz grada sa svjetski čuvenom Arenom. Oni su mi posljednja nada da jedna spomen ploča na mostu iz kvarta mog djetinjstva neće i nadalje biti samo zrcalo ljudske nebrige začinjeno ubrzanim cvjetanjem korozije što grize povijesna imena i dane.
Tu, u epicentru  Sarajeva, na samo pedesetak metara udaljenosti od veleljepnog mramornog zdanja Skupštine Bosne i Hercegovine, više razjedjeljene nego ujedinjene konstitutivnim narodima  i dajtonskim entitetima, nalazi se most Vrbanja. Uz njega me vežu prelijepe i preteške uspomene, što pri svakom posjetu  stazama rođenja i djetinjstva izazivaju vulkane emocija, ali i ponovno buđenje ribarskog ponosa.
Na toj Miljacki, koja danas, najčešće podsjeća na kanalizacioni kolektor, mi smo nekada učili plivati u brzacima dubokim do koljena. Bili smo majstori zamaha ručicama u pasjem stilu. Bila je to osnovica za kasnija životna kraulanja kojima smo zavodili i lijepe Puležanke po  vašim Verudelama.
Danas kada pričam o tim vremenima slave na rijeci, koju je posljednjih godina u legendu prenio  Halid Bešlić s onim lažnim stihom – čuda da se dese i Miljacka mostove odnose,  gledaju me, posebno ovi mlađi,  kao najvećeg lažova, kao nekog novog barona Minhauzena. Oči im postaju još šire, a uši još napetije dok im zborim o ribičkim danima obilježenim ulovima klijenova od kilu, dvije. Slađi nam je tada bio taj klijen nego svi šarani iz Save i Dunava.
Ta staračka evociranja iz pedesetih i šezdesetih, kada je Miljacka bila bistra rijeka koja za sušnih ljetnih mjeseci nije donosila današnje miomirise od kojih te ni rubac na nosu ne može zaštiti, pokušavam ponekada potvrditi i kojim materijalnim dokazom. Onda se sjetim da je bio rat i da  mi je u dim i pepeo nestalo na tisuće članaka, audio i video kazeta te sve fotografije iz mladosti. Tako ne mogu ovim današnjim klincima, što stasaju uz plahu Miljacku ,koja je samo ponekada nosila jedan drveni mostić simboličnog naziva Drvenija, pokazivati i dokazivati da se na ovoj rijeci nekada uživalo i ribički dokazivalo. Upravo onako kako i vi činite dok se hvalite po pulskim i istrijanskim birtijama kako vam je parangal bio sretan i težak.
Tako, htio ne htio, svakog puta kada sam u Rajvosa put me mora navesti i do Vrbanje mosta sjećanja. Tu i usred siječnja, ili ovih hladnih prvih dana travnja kao da sam ponovo u onim malim kupaćim sa crvenom linijom po sredini. Slobodno i razdragano,  gazim po brzacima bez straha da ću zaraditi kakvu ozljedu od bačenih flaša, konzervi ili da ću se otrovati od mutnog taloga kakvim je  danas rijeka prijestolnice slobodne, samostalne BiH obojena. Doživljavam one ugodne halucinacije, lažne iluzije kao mase silom ili milom odlutalih sinova i kćeri regiona nam što diljem planeta korski, hipnotizirano za Halidom ponavljaju – čuda da se dese i Miljacka mostove odnese.
Iz petnih žila se upinjem, pokušavam, bar, na trenutke zaboraviti  „kako je počeo rat na mom otoku“  i zašto je jedan most odjednom dobio dva imena, zašto se ukrasio Suadom i Olgom. Pokušavam pobjeći od događaja dana, kojeg ste i vi u Lijepoj našoj napeto pratili u živom prijenosu prikovani uz TV prijemnike. Kada sam u posljednjoj koloni normalnih krenuo ispod svodova zdanja Skupštine BiH prema Vrbanja mostu, gdje su  neki barikadama i balvanima crtali novu  povijest i aktualnu mračnu zbilju Bosne i Hercegovine. Htjeli smo tada goloruki, punog srca i zajedničke ljubavi  zaustaviti miris smrti i krvi što se nezaustavljivo širio tog petog travnja 1992. Na sredini našeg Vrbanja mosta umjesto klijenova i riba sjećanja ugledali smo maske i puške. Bez milosti su odjeknuli rafali zločina i nikada zaboravljenog užasa  Od tog dana ni Miljacka ni Vrbanja više nikada nisu bile iste.
Ipak, svakog puta na ovom mjestu vadim kameru, škljocam u nadi da ću zamrznuti samo lijepe uspomene koje ću, valjda, dokučiti u kutu digitalne fotografije.
- To, Paja! Lentraj, lentraj - netko mi dobacuje iza leđa. – Neka raja vide kako je spomenik Suadi Dilberović i Olgi Sučič baš  kao i sadašnja država Bosna i Hercegovina!
Pogled mi leti na spomen ploču na sredini Vrbanja mosta. Zanesen slikanjem rijeke uspomena nisam ni primijetio da se Suadino ime jedva nazire, a da  Olgino nestaje pod hrđom. Nemar i vrijeme nagrizli su i stih – Kap moje krvi poteče i  Bosna ne presuši...
Jedna mlada Dubrovčanka, Suada, i rođena Sarajka, Olga, nisu se povukle pred pucnjima nakaza sa čarapama na glavi.  Zauvijek su ukrasile most mog djetinjstva  herojskim prkosom do posljednjeg daha.
...I od tada svakog petog travnja posmatram licemerje gradskih otaca Sarajeva. Polažu vijence i cvijeće u čast heroina Vrbanje mosta, a ne mogu svih ovih godina sobom ponijeti koju kanticu boje i jednoj najobičnijoj i najjeftinijoj metalnoj spomen ploči  povratiti početni sjaj pristojnosti i pijeteta. Ukrasna flora s kojom pred objektivima ponosno poziraju nacionalno podobni, pažljivo prebrojanih krvnih zrnaca, sigurno je dvadesetak puta skuplja nego koji potez kistom i obnavljanje kišom,vjetrom i snijegom nagriženih i već izgubljenih slova, kobajagi,  velikih  i nikada ishlapjelih sjećanja.
Zato apeliram na Vas,  gospodine gradonačelniče Pule, prijateljskog grada mog Sarajeva, da pomognete uspomenama na Suadu i Olgu koje su zauvijek zastale na Vrbanja mostu. Potrebna je samo, ponavljam, jedna kantica sa srebrnom bojom za obnovu podloge spomen ploče i kantica sa crnom farbom da slova i imena hrabrih antifašistkinja ponovo zasluženo ožive.
To, bi gospodine Borise Miletiću bila vaša najveća maksuzija Šeheru na Miljacki.
I, na moju žalost, gospodin Bambi, kako Puležani od milja zovu svog gradonačelnika, u Sarajevo, ovog travnja, nije ponio ni kanaticu s bojom, ni kist, ni harmoniku.
Ako nije bilo farbanja jedne ploče, koja se ne bi smjela zvati – spomen, mogli su, bar, odjeknuti zvuci one Belle ciao, koju Istrijani  često znaju  zapjevati uz harmoniku što je majstorski razvlači, upravo, Bambi.
Ovog puta kolegu gradonačelnika Pule po Sarajevu je razvlačio prvi čovjek Šehera, Ivo Komšić, koji nije majstor harmonike, ali jeste pokazivanja i poziranja na svim hepeninzima koji koriste samo njegovom egu i  reklamiranju bez pokrića.
Ostaće tako Komšić zabilježen u povijesti Sarajeva, kao gradonačelnik koji nije obnovio jedan spomen pleh na nekadašnjem Vrbanju mosta i kao onaj što se nikada  žičarom na Trebević popeti neće.
A, želio bih da druga i gospodina Miletića knjige proteklih, sadašnjih i budućih vremena drugačije pamte.