Arsenijević – posljednji gost

POLITIČKI KOREKTAN NEKADAŠNJI PULJANIN
Za sedmog i posljednjeg Doručka s autorom 14. Sa(n)jam knjige u Istri, publika je imala čast družiti se s najmlađim ovogodišnjim gostom ovog Programa i najmlađim dobitnikom NIN-ove nagrade ikad i to za svoj prvijenac »U potpalublju« koji je objavljen 1994.godine te ubrzo nakon ove cijenjene nagrade preveden na dvadesetak svjetskih jezika. Doručkujući s Vladimirom Arsenijevićem, posljednjim nomadom 14. Sa(n)jam knjige u Istri, publika Sajma i Vojo Šiljak opraštali su se od jutarnjih dogovora uz knjigu i čašicu, a i bokal, ugodnog razgovora. Najmlađi ovogodišnji autor na Doručku upoznao je prisutne s većinom od svojih pet knjiga, a govorio je i o specifičnosti rada na leksikonu Yu mitologije koji je nastao iznimno velikim kolektivnim zalaganjem i za kojeg je pamćenju sa svim njegovim nedostacima bila data prednost nad faktografijom. Autor je posebno govorio o radu na svojoj trećoj knjizi »Meksiko – ratni dnevnik« koja je objavljena 2000. godine, a nastala je za boravka u Ciudad de Mexicu kamo je Arsenijević otišao kao stipendist Međunarodnog parlamenta pisaca. Ondje je ovaj jedan od najznačajnijih srpskih suvremenih pisaca upoznao svog tadašnjeg sunarodnjaka, pjesnika Dževdeta Bajraj iz Orahovca sa Kosova koji je bio stipendist iste fondacije i koji je za istog boravka stvorio zbirku pjesama »Sloboda užasa« koju je Arsenijević objavio u izdavačkoj kući »Rende«, koja je prodavana zajedno s Arsenijevićevom knjigom te koju su na srpski »zajedno« prevela oba pisca. Osim o navedenima, pisac je govorio i o knjigama »Išmail« koju je stvorio u suradnji s crtačem Aleksandrom Zografom te uz pripomoć pera Borivoja Radakovića za kajkavski lik, a bilo je riječi i o knjizi »Predator« koja je u izdanju Algoritma ove godine objavljena i u Hrvatskoj. Arsenijević je na provokativna pitanja olako davao odgovore pa je tako ustvrdio da nogometni navijači baš i nisu skloni nomadizmu i lutalaštvu, već više podaničkom duhu, kako bi sramotno oprezne kulturne institucije trebale učiti od Mafoije i turbofolka kojima nisu važne razlike u nacionalnostima, kako se u Srbiji rijetko objavljuju novi knjižni naslovi autora iz zemalja koje su se nekad nalazile u Jugoslaviji, dodao je i to kako ga u Domovini pogrdno prozivaju »politički korektan«, a o rodnom gradu o čijoj je realnoj veličini postao svjestan tek prolazeći pokraj Zvezdinog stadiona i osvještavajući majčinu izjavu kako bi ondje istovremeno moglo stati njegovo sve stanovništvo kaže: »Za mene postoje dvije Pule: jedna je mali-veliki grad koji je svojom bitnošću prevladao svoje fizičke okvire, a druga je ona s kojom imam intimnu vezu.« Zaista ugodan razgovor, uz ugodno društvo nesuđenog Puljanina. (N.T.)