ANDRIJA: LAKŠE ĆU DA NASTAVIM DA ŽIVIM POSLIJE OVOGA
Jedan od najpopularnijih glumaca u regiji Andrija Milošević u video poruci je čestitao Puljanima i Istrijanima Praznik rada, a usput nam je dao i mali blic intervju. Interesantno je da je nekako s pojavom koronavirusa na ovim prostorima, došlo i punoljetnost druženja Andrije Miloševića s Istrom i Pulom, jer je u ožujku 2002. gostovao s Centrom za kulturu Tivat s predstavom "Bokeški d-mol" (Andrija igrao s Mladenom Nelevićem i Milenom Dravić). Osim te predstave odigrane su dan za danom i još dvije „Betula u Malu valu“ (Andrija igrao s Borom Stjepanovićem i Mladenom Nelevićem) i „Inominato“ (igrali zajedno Milena Dravić i Dragan Nikolić), tako da je Andrija imao vremena da se upozna sa ljepotama Istre, a isto tako je prije par godina gostovao na istarskoj turneji sa svojom monodramom "Zlatni lančić od bižuterije", gdje je utvrdio gradivo.   

Kako provodiš dane za vrijeme koronavirusa, kad ne radiš a ne možeš ni putovati?

- Stao sam i u miru gledam svijet. Lakše ću nastaviti da živim poslije ovoga. Imao sam dosta vremena da sagledam ono što nisam do sada stigao.

Da li ti teško pada karantena koja je kod vas u Srbiji uvedena?

- Kad se mora, šta da se radi. Znam da je ovo način i vid borbe protiv sveopće zaraze i trpim. Teši me što nisam jedini.

Prije ovog ludila, osnovao si svoj „Teatar na brdu“ u Beogradu, reci nam nešto o tome.

- To je čudan projekat, napravljen u simbiozi Opštine Čukarica i nas entuzijasta. Nismo znali koliko će to trajati i kako ćemo opstati, ali sve se ubrzo pretvorilo u jednu od najlepših inicijativa u Beogradu. Publika je masovno dolazila na predstave i sve zvezde su se odazvale i igrale na našoj sceni. Sada smo već na putu da budemo ozbiljan teatar.

U Hrvatskoj si gostovao sa svojom prvom monodramom „Zlatni lančić od bižuterije“, ali sad imaš i drugu, ali u svojoj produkciji?

- Pa kada sam osnovao svoj teatar, onda je red i da imam svoje produkcije. Vrlo sam zadovoljan kako je publika primila sveukupno ono sto radim, a moja druga monodrama zove se "Idem putem i zagrlim drvo" i veliki je hit.

Regionalnu slavu si stekao sa serijom „Andrija i Anđelka“ (trenutno se opet reprizira u Hrvatskoj na RTL-u), koliko ti je ta serija postala uteg u tvom privatnom životu?

- Ona je posebna i za mene i moju karijeru, jedna od najznačajnijih stvari do sada koje sam radio. Dali smo sve od sebe da to bude zanimljivo, vedro, veselo, životno. Negdje u sebi sam znao da je taj projekat biti ili ne biti u onom punom smislu, za moju karijeru.

Kako je došlo da se serija baš tako zove, jer da se zvala na primjer „Mirko i Slavka“, vjerojatno bi te šire mase znale više kao Mirka, a manje kao Andriju i na ulici bi vjerojatno bio Mirko. Da li ste naslučivali da bi serija mogla biti HIT ili...?

- Producenti su nanjušili da bi prava imena bila sjajna stvar. Ja sam se složio i videlo se da su bili u pravu. Ne bih voleo da me ljudi pamte pod drugim imenom. Ovo je ludo ali svakako sjajno i za mene i za Anđelku. Nismo znali, naravno, da će serija biti takav hit. To se jednostavno desi.

Osim ove serije, snimio si u kratkom roku još dvije i to „Mamini Sinovi“ i „Slatke muke“, kako su te serije prošle u Srbiji, jer kod nas ih još nema na glavnim programima, osim Sinova na RTL Adria.

- Prošle su sjajno. Slatke muke su dostigle neverovatnu gledanost i omađijale celu zemlju. To je izuzetna serija. Jedva čekam da se krene prikazivati i u Hrvatskoj.

U ovih par vrlo naporno radnih godina za tebe, uspio si i u svojoj produkciji napraviti i film „Taxi Bluz“, kako si zadovoljan s njime i prijemom publike, meni je vrlo simpatičan, a scene s Đuričkom u taksiju legendarne.

- To mi je omiljeni projekat. Volim film i kada radite sa takvim profesionalcima, onda je zaista osećaj sjajan. Publika ga je prihvatila izuzetno radosno i ponosan sam na Taksi bluz. To je redak porodični film, sa temom koja osvaja.

Za kraj, šta možemo očekivati od Andrije i kakve planove imaš kad se završi ovo virusno ludilo.

- Možete očekivati da preživim i da nastavimo da se smejemo.

(Dorijan Vrkljan)