Amel Dizdarević: Da nije bilo kickboxinga, tko zna gdje bi završio

RAZGOVOR S POREČANOM AMELOM DIZDAREVIĆEM, VIŠESTRUKIM PRVAKOM HRVATSKE U KICKBOXINGU 
Razgovarali smo s Amelom Dizdarevićem, sedmerostrukim prvakom Hrvatske u kickboxingu, koji je i dvaput proglašen najsportašem Grada Poreča. Amel je član Kickboxing kluba King iz Poreča i bori se u takozvanim tvrdim ringovnim disciplinama, koje su najteže i najzahtjevnije u ovom sportu. K1 disciplina, u kojoj je prvak, kraljevska je disciplina kickboxinga, u kojima su dozvoljeni svi udarci nogama, rukama i koljenom.  

Reci nam tko je Amel Dizdarević?  

- Imam 24 godine rođen sam u Puli i cijeli svoj život živim u Poreču. Kickboxingom sam se počeo baviti kao dijete s nepunih 10 godina. Moje prvo natjecanje bilo je u kategoriji do 28 kilograma u dječjim uzrastima. Otac se bavio karateom, stoga me nagovarao na karate, ali ja se nisam vidio u tome, jer mi je to, možda, bilo preblago. Jednom me jedan susjed pozvao sa sobom na kickboxing i to je bila ljubav na prvi pogled.

Koliko se godina baviš ovim sportom i koji su tvoji najveći uspjesi?

- Kickboxingom se bavim 14 godina. Kao junior 2013. godine postao sam prvi put prvak Hrvatske, tri godine za redom sam uspijevao braniti taj naslov. A kao senior titulom prvaka države okitio sam se četiri puta. Te sve te godine nastupao za hrvatsku kickboxing reprezentaciju. Osim toga osvajao sam i međunarodne turnire. Izdvojio bih Croatia Open 2017. kada sam bio proglašena najboljim borcem turnira, dva puta sam osvajač Europskog kupa gdje sam pobjeđivao prvake Turske, Poljske i Italije. Imam preko 70 amaterskih mečeva i zabilježena četiri profesionalna meča i od toga sve četiri pobjede. 

U kojim se kategorijama boriš i kakvi su ti protivnici?

- Borim se u takozvanim tvrdim ringovnim disciplinama, koje su i najteže i najzahtjevnije u ovom sportu. K1 disciplina, u kojoj sam prvak, kraljevska je disciplina kickboxinga, u kojima su dozvoljeni svi udarci nogama, rukama i koljenom. Za protivnike nikad ne pitam ni ne gledam. Borit ću se bilo kad bilo gdje i bilo s kim. A do sad borio sam se s mnogim borcima koji su osvajači europskih i svjetskih prvenstava, opasnim Rusima, Kazahstancima, Poljacima i drugim. Iako je i u Hrvatskoj u kategoriji u kojoj sam ja do 67 kg izuzetno jaka konkurencija i po broju i kvaliteti boraca. 

Koliko treniraš i gdje, tko ti je trener?

- U fazi priprema treniram svaki dan po dva puta, s jednim danom odmora u tjednu. A kad se ne pripremam za borbe, četiri puta tjedno treniram. Treniram u svom klubu u kojem sam doslovno odrastao, a to je klub King pod vodstvom trenera Leonarda Komšića. 

Europsko prvenstvo je u prosincu – kako ćeš se pripremati s obzirom da je bila pauza zbog pandemije i koje su tvoje želje i planovi?

- Iskreno, nitko ne zna kada će se prvenstvo održati, za sad je prebačeno za prosinac, a pitanje je hoće li će se i tad održati, jer mislim da će naš sport doći među one zadnje kojima će se dozvoliti veliki turniri kao što su europska i svjetska prvenstva. Ipak smo mi kontaktni sport gdje znoj, slina i krv je sasvim uobičajena stvar (bar do sad bila dok se nije pojavio ovaj virus). Pandemija nam je svima uništila sve planove i želje za ovu natjecateljsku godinu. 28. ožujka imao sam dogovoren meč u Švicarskoj protiv Afganistanca, zatim 26. travnja trebao sam se boriti u Medulinu na priredbi Zelga Galešića te sad u svibnju sam trebao imati još jedan profesionalni meč u Švicarskoj. Nažalost, sve je to propalo i dosta sam izgubio motivaciju za jakim treninzima. Ali evo polako se svijet vraća na staro pa tako se nadam i da će naši uvjeti za treniranjem i borbama ubrzo biti u mogućnosti pa da će mi se time i vratiti motivacija za jakim treninzima i da krenemo tamo gdje smo stali. A stati neću dok ne budem na samom svjetskom vrhu.

Gledali smo te u Puli na Gladiator Fight Nightu i vidjeli smo da si se pokazao na vrhunskom nivou, kakvi su tvoji dojmovi na tom turniru bili?

- Da, borio sam se protiv puno starijeg i iskusnijeg protivnika Egipćanina Mahmouda Deyaba. Prije toga meča bio sam pola godine bez borbi, jer sam imao frakturu vilice zadobivene u prijašnjem meču. Imao sam veliku tremu zbog toga, izgubio sam bio rutinu borbi koje sam imao i nisam znao kako ću se osjećati u ringu. Na kraju iako sam imao vrlo snažnog i opasnog protivnika taktički sam ga nadmudrio i zasluženo pobijedio jednoglasnom sudačkom odlukom. 

Može li se živjeti od kickboxinga i da li si se bavio još kojim sportom osim kickboxinga?

- Nažalost, u ovom sportu novca nema, tako da je to samo ljubav, sport u koji sam se zaljubio i zavolio ga. U amaterskim borbama može se zaraditi neka sitna stipendija na osnovu medalje sa svjetskog ili europskog prvenstva. A od profesionalnih borbi, da bih mogao živjeti, morao bih imati bar dva meča mjesečno, što je nemoguće izdržati fizički. A niti nemamo toliko organizacija i priredbi koje bi to omogućile. Bavio sam se i nogometom ali morao sam se odlučiti za jedno od toga da se mogu u potpunosti posvetiti tome. Iako sam u nogometu djelomično čak i ostao, ne kao igrač nego kao nogometni sudac. Tako da kad nema turnira i borbi vikendom može me se vidjeti na nogometnim terenima sa zviždaljkom u ruci .

Imaš li vremena i za druge stvari?

- Uz dobro isplaniran dan sve se stigne. Kad prođu važna natjecanja, uvijek imam vremena odmoriti i otputovati negdje i provoditi vrijeme s obitelji i prijateljima

Koje su tvoje ambicije, ostati u Poreču u tvom matičnom klubu ili otići u inozemstvo?

- Moja najveća želja je biti najbolji, ni manje ni više ali samo pucam na to da postanem prvak svijeta u svojoj kategoriji. I da dokažem sebi da sva ta upornost i trud kroz ove godine će se isplatiti. Jer snovi i upornost najmoćnija su kombinacija!! 

Završi rečenicu: Kickboxingom se bavim...

- ...jer me to čini sretnim i zadovoljnim. Stvarno ne znam kako bi se moj život odvijao bez tog sporta jer sam još kao dijete bio veoma živahno i problematično, tukao sam se gdje i s kim sam stigao, vjerojatno bi u nekom zatvoru već ležao,  šalu na stranu, ovo je zaista divan sport koji bi svima preporučio jer smiruje i pojačava samopouzdanje, što te na kraju dovede do normalnog života.

(rex/Elvis Malagić)

Facebook komentari