IZ KNJIGE OREL, ŠTANDEKER I ROTAR U PULI
Autor: Martin Bizjak
Godine 1955. skroman je plakat Turističkog društva Pule pozivao Puljane na izložbu fotografija Pula kroz vjekove (upoznajte historiju svoga grada) u povodu desete obljetnice oslobođenja grada. Sadržaj plakata: Snimci i reprodukcije - Alojz Orel, a pri dnu - ulaz uz dobrovoljni prilog za unapređenje turizma. Spominjem taj plakat jer simbolizira prilagodljiv duh Orelova rada koji se provlači kroz fotografski medij, ali i kroz njegovu društvenu angažiranost. Orel se nikada nije pasivno odnosio prema narudžbi pa je i u ovom slučaju bio i promotor i glavni oblikovatelj izložbe. Objedinio je, dakle, u sebi kreatora i društvena djelatnika. Na toj će se razini odvijati cjelokupno djelovanje jednoga od najpopularnijih I najsvestranijih fotografa Istre. Iznimno produktivan majstor fotografije Alojz je Orel od 1970. godine član Udruženja likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Hrvatske. Sve je svoje stručne i poduzetničke sposobnosti tijekom 45-godišnjeg djelovanja u Puli i po Istri očitovao kroz umjetničku i dokumentarnu fotografiju. Rad je Orelu bio osnovni motiv postojanja, način življenja. Unosio je u njega najplemenitije osobine, mada je društvena sastavnica njegova rada stvarala stalne sukobe sa samozatajno potiskivanim umjetničkim egom. Umjetnička se narav nije mogla osloboditi pritiska namjene njegove struke iz koje je on pak izvlačio nadahnute metierske pouke o čemu uvjerljivo svjedoče poznati portreti iz rane faze (Klošar iz 1948, Nona iz Vareški iz 1949, Ribar koji krpa mrežu iz 1952. ili Varilac iz 1960.) pokazujući njegovu estetsku i tehnološku upućenost i nadarenost. Poznata je i serija glumačkih portreta nastala u suradnji s pulskim Kazalištem. Sigurno je, lica s Orelovih fotografija, prije no što se ogledaju u oku kamere, otisnu se u dušu umjetnika. Jednako tako, nedvojbeno je da su brojni motivi Istre, čuveni brežuljci i krajobrazi (spomenimo samo primjer fotografije iz 1956. s motivom Motovuna koja to uvjerljivo potvrđuje), u fotopiscu Orelu našli pravoga tumača.
SVJEDOK PULSKOG PORAĆA
Pula je od njegova dolaska naovamo postala populacijski nekoliko puta brojnija, mijenjajući ritam i način življenja. Tragičan egzodus stanovnika u vrijeme Orelova dolaska, obnova dijelom razrušena grada, dolazak novih stanovnika koji useljavaju ispražnjene stanove; sva ta zbivanja kojima je Orel svjedočio, mijenjala su poljuljane temelje urbanog življenja Pule. Nostalgičnu promatraču svih tih naizgled spontanih i nekontroliranih događaja, nije preostalo drugo no da povjeruje kako iza svega stoji smisao nalik prirodnoj pojavi koja u prividnoj stihijnosti vrši svoju preobrazbu ne mareći za eho na površini zbivanja. I veliki migracijski val kao da je bio nošen iracionalnim nadama u drugačiji život, nepoznat život: pun iščekivanja i podatnosti. Novodošli su građani, posebno oni senzibilniji, to odmah prepoznali. Orel se brzo stopio s obnovom života grada, zadržavši istovremeno zdravu skeptičnost. Rado se prisjećao prvog dolaska, studenoga 1947. godine, u razrušenu, pustu i napuštenu Pulu. Njegov je otac često pripovijedao o Puli gdje je služio vojni rok kao topničar u austrougarskoj postrojbi od 1913. do 1915. Da nije bilo mora, opčaravajuće prirode, obuzelo bi ga malodušje koje bi nadjačalo želju za ostankom. Ondašnjem Orelovom zanimanju za Pulu prevladavali su naslućeni a ne domišljeni razlozi. Tek će se kasnije pokazati da su upravo ti sluteći, skriveni i dublji motivi pridonijeli njegovoj trajnoj povezanosti za ovo podneblje. Alojz je Orel rođen u Ljubljani 18. lipnja 1918. godine. Njegov je otac bio podrijetlom iz Slovenskoga primorja, po zanimanju željezničar, a majka kućanica. Majka je rano umrla i ubrzo je preostala obitelj preselila iz Ljubljane u okolicu Brežica, gdje je Alojz nakon drugog razreda gimnazije započeo, a kasnije u Zagrebu i završio fotografski zanat. U Zagrebu je promijenio tri majstora, tri poslodavca (Foto Bevec, Foto Scherhaus i Foto Vigini), u potrazi za što boljim napredovanjem u struci. Već je u to doba sudjelovao na prvoj poslijeratnoj izložbi umjetničke fotogra .je u Zagrebu. Tu je upijao vještine i umijeća majstora fotografije A. Fajtuža (tajnik Fotokluba Zagreb, čijeg je Orel bio član), P. Vekića, I. Habermüllera, O. Harazdira, T. Dabca, Lj. Vidmajera, B. Kojića, M. Fizzija, R. Fuchsa... i dočekao dan svog odlaska za Pulu. Još u Zagrebu želio se što prije osamostaliti. Kad je pokušao otvoriti vlastiti foto atelijer, saznao je kako više nema mogućnosti otvaranja privatnih radnji. Ponajviše je stoga odlučio napustiti Zagreb. Mislio je najprije na zavičajnu Goricu, ali upravo su tada u Zagrebu (jesen, 1947. godine) osvanuli plakati i novinski oglasi koji pozivaju stručne kadrove i obrtnike raznih struka u Pulu, napušten grad pripojen Hrvatskoj, nudeći im povoljne uvjete života i rada. Orel koji nije pristajao ni na kakve ugovorne obveze, ubrzo se našao u Puli gdje je riješio osnovna životna pitanja: stan i poslovni prostor. Svoj je prvi vlastiti fotoaparat uspio nabaviti neposredno pred odlazak u Pulu, predmnijevajući stručno i profesionalno osamostaljenje u pulskoj i istarskoj sredini.
U POTRAZI ZA STANOM
Ponovila se i u njegovu slučaju uobičajena pulska priča iz tog vremena. Najprije se uputio u Gradsku vijećnicu i tu potražio tajnika Narodnog odbora koji ga je ljubazno primio i slao dalje nadležnim referentima. U prizemlju susjedne zgrade, u praznoj prostoriji s nekoliko običnih kuhinjskih stolova koje su zaposjedali službenici, obratio se onome koji izdaje radne dozvole. Orel je imao sve potrebite osobne dokumente osim, tada bitne, političke karakteristike. Vratio se u Zagreb odakle je u Pulu ubrzo stigla zatražena karakteristika i radna mu je dozvola odmah uručena. Potom se obratio referentu za stambena pitanja gdje je dobio slijedeći naputak: prošetajte Pulom i gdje naiđete na prazan stan dobit ćete za njega odgovarajuće rješenje. Problem nije bio u praznom stanu, prisjećao se Orel, jer ih je bilo posvuda, ali demoliranih, bez prozora, razbijenih stakala, bez vratiju... Ono što nije bilo oštećeno bombardiranjem uništili su bivši stanari napuštajući grad, dok su drvenariju otimali preostali građani za ogrjev. U današnjoj ulici Sergijevaca, Orel je naišao na prodavaonicu koja je djelovala nestvarno u opustošenom okolišu. Zapečaćena i potpuno opremljena djelovala je kao oaza među ruševinama, a kroz očuvana stakla izloga mogli su se vidjeti prekrasni primjerci muranskoga stakla, svjetiljki, radioaparata i druge specijalizirane robe. Orel je kasnije saznao da su vlasnici, postariji bračni par, vjerojatno zbog poodmaklih godina, odlučili ostati u Puli, ali u posljednjem trenutku, na zvuk brodske sirene pred odlazak u Italiju, ipak se odlučili za zbjeg. U takvim je okolnostima Orel sa suprugom, dok su noćili u Hotelu Lipa, obilazio grad u potrazi za stanom. Još se ranije oženio i obitelj se brzo povećala za četiri nova člana. Jedna im je kćer umrla ne navršivši ni godinu dana; ostali su Nada, Maja i Edo. I dok je Orel sa suprugom po Puli tražio novi dom, djeca su privremeno boravila kod tetke u Zagrebu. Zaziranje od devastiranih stanova bilo je povezano i s činjenicom da se u to vrijeme nije moglo nabaviti ni materijala, ni doći do majstora. U toj stambeno romantičnoj potrazi bilo je, kao uvijek, iznimaka: dobro očuvane i odmah useljive vile na Verudi, bile su izuzete iz pravila stambenog posluživanja, pače, bile su na posebnom popisu kod stambenog referenta, namijenjene ljudima od posebne važnosti. Konačno je Orel u Gupčevoj ulici naišao na prilično uređen i prazan stan. Potom je uslijedila potraga za fotografskim atelierom. Odmah do Slavoluka Sergijevaca preuređivao se prostor za predstavništvo novina Il nostro giornale sa sjedištem u Rijeci. Otišao je do ureda predstavništva koji se nalazio kat iznad i saznao da su odustali od namjere korištenja donjega prostora. Dobio je rješenje za prostor, a troškovi adaptacije su ionako išli na račun Fonda za obnovu grada čija su sredstva, pričalo se, bila gotovo neograničena, ali ih tadašnja gradska vlast nije umjela ili nije mogla na vrijeme iskoristiti.
PROFESIONALNO NEOVISAN I INSTITUCIONALNO ANGAŽIRAN
Orel je svojim radom i svjetonazorom bio uvijek na strani očuvanja kulturne baštine, upisavši se tako i sam u matricu kulturnoga pamćenja grada. Pulska su mu se obzorja prostirala sve dalje, u dubinu Istre. Okretnim je i prilagodljivim okom kamere otkrivao i fiksirao poetsku i dokumentarnu zbilju urbano devastirane Pule i istarskoga prostora. Mnogi će fragmenti života koji je bio izložen raznim mijenama ostati živi u njegovim fotografskim zapisima. Obilazio je Istru uzduž i poprijeko; napuštao Pulu kad god mu se za to pružila prilika. Znatiželja jest osobina njegove profesije, ali on je intuitivno poput etnologa i kulturologa pokazivao poseban dar za pronalaženje autentičnog. Jedino se tako može shvatiti tu silnu izdržljivost zdrava duha u zdravu tijelu koja je proizvela oko 30 tisuća snimaka pulskih i istarskih motiva. Približno trećinu toga odnosi se na fotonegative i dijapozitive vlastite zbirke, zbirke osobna odabira koji je Orel snimio po vlastitom nagnuću, a ostale snimke, podjednako značajne i vrijedne, nastale su željom naručitelja. Ne znam kakva je konačna sudbina namijenjena tom dragocjenom fundusu, no osobno sam, još za autorova života, često intervenirao pri kulturnim i gradskim institucijama te predlagao otkup djela kako bi se Orelova zbirka sačuvala. Ne treba naglašavati estetsku, a napose, dokumentarnu i povijesnu vrijednost spomenutih snimaka Pule i istarske etnološke baštine. Radeći dugi niz godina u Glasu Istre Orel je sustavno pratio razne narodne svetkovine, a po vlastitoj sklonosti sačinio je čitave zbirke prizora iz istarskog života. Posebno je bio osjetljiv na izvorne vrijednosti istarskoga gradbenog naslijeđa. Bili su mu omiljeni istarski gradići na brežuljcima koje je oslikavao s posebnom ljubavlju u svim svjetlosnim prilikama. Stvorio je posebne zbirke zvonika, dimnjaka, šterni, baladura... Kamerom je mogao bolje nego slučajni namjernik zapažati i procese obezvređivanja kulturne baštine. Vraćajući se s vremena na vrijeme na ista mjesta prečesto se osvjedočio o nepopravljivim štetama nanesenim kulturnoj baštini. Orel je uspio razviti osobit stil u kojem je povezao dokumentarnost s kreativnošću. Bez Orelova doprinosa bili bismo za mnogo toga zakinuti u vizualnoj priči o Istri. Orel je 1954. godine snimio prvu kolor fotografiju (motiv pulske Arene) u Istri, nakon što je u Zagrebu završio poseban tečaj fotografije u boji postupkom agfacolora. Zanimale su ga razne tehničke izvedenice iz te senzacionalne novosti, posebice solarizacija kojom je postizao posebne grafičke učinke. Tko god je imao priliku približiti se Alojzu Orelu, a to nije bilo teško zbog njegove jednostavne i druželjubive naravi, mogao je zapaziti prividnu proturječnost u njegovu ponašanju. S jedne strane rad, kao vrhunaravni čin življenja, a s druge, izražena potreba za opuštanjem i zabavom. Pojedince je ta žudnja za razonodom zbunjivala, jer nisu shvaćali komplementarnu, dionizijsku ćud koja je zapravo težila duhovnom uravnoteženju, oslobađanju od napetosti, od tereta obveza. Orel se držao po strani od političke svakodnevice uspijevajući zadržati osobnost i specifičan stav nemiješanja. U tomu mu je pomogla njegova profesionalna neovisnost, mada je istovremeno bio društveno i institucionalno angažiran. Uvažavan je i cijenjen kao stručnjak, slobodnjak i povjerljiv suradnik. Nezamislivo je bilo tada organizirati neku izložbu, proslavu ili bilo koju drugu vizualno-dokumentarnu manifestaciju, a da za pomoć nije pozvan Orel. Naravno da mu je takva reputacija pružala određenu sigurnost i slobodu koja je odgovarala njegovu ritmu rada, svjetonazoru i življenju prožetog krajnostima, njegovoj dionizijskoj naravi. S jedne strane respektabilno ozbiljan, nepopustljiv u profesionalnim stavovima, asketski suzdržljiv i trpeljiv, beskrajno odgovoran, ali i željan razonode, razbibrige, veselja i opuštanja. Njegova su druženja u trenucima slobodnog vremena, jer pravih prijatelja ionako nije imao, često bila usputna i slučajna a njegovo ponašanje đentlmenski bezbrižno i kavalirski rastrošno.
VISOKA KULTURA RAZONODE
Kad se družio trošio je, a kad nije trošio nije se ni družio. Nije se zaduživao i nije živio na tuđi račun. Volio je žene i znao im je posvetiti potpunu pažnju, no imao je s njima više nesporazuma negoli sreće. Znao je da ga u tom pogledu prati malograđanski zao glas, što ipak nije nikad ozbiljnije narušavao njegov profesionalni ugled. No, zasmetalo je to ponekad dužnosnike koji su dodjeljivali javna priznanja. Tako je skinut s popisa kandidata kad je prvi puta predložen za Nagradu grada Pule, jer postavljeno je pitanje Orelove moralne podobnosti spram žena. Ponovilo se to i drugom prilikom kad su birani Zaslužni građani Pule. Tada se otvoreno pripovijedalo i tračalo da je ženskar s debelim dosjeom. Sve je to Orela pomalo i zabavljalo. Volio je i zabavljao se glasno, slobodno i bez kompleksa, kao što je volio posao i prirodu. Imao je visoko razvijenu kulturu rada, ali i jednako takvu kulturu razonode. Umio je te, samo malograđanima prividne, suprotnosti spojiti na bezbolan i beskonfliktan način, bez srama i bez grizodušja, na čemu su mu mnogi potajno zavidjeli, a javno moralizatorski zamjerali. Pravo na rad i slobodu bila je konstanta koju je Orel, usprkos svemu, sačuvao u sebi. Ta je osobina njegova habitusa bila postojana i u kontekstu prilagodbe društvenim potrebama koja je sazrijevala još od vremena njegova dječaštva kroz odricanja, najprije u obiteljskom krugu, potom prekidu gimnazijskog školovanja, šegrtovanju i najamnom radu po zagrebačkim foto-radionicama. Instrumentalizacija kamere u rukama Orela stoga nikada nije bila jednostrana, niti ograničena svrhom golog preživljavanja, no ni do kraja u službi ljepote. Orel si jednostavno taj luksuz potpune neovisnosti u igri čistih estetskih preokupacija nije mogao dozvoliti. Svojom čarobnom kutijom znao je pomiriti društvene i umjetničke interese. U tom, za njega logičkom slijedu društvene uloge fotografije, on se izdigao iznad obrtničke korektnosti te se istovremeno protivio isključivosti koja bi fotografski medij odvela na stranputice artističke samodovoljnosti. Upravo ga je takav stav doveo do situacije da su njegove fotografije našle svoje mjesto u pomaku od osobno umjetničkog prema društvenom kontekstu. U tom smislu bio je pionir među pulskim fotografima i prometnuo se u javnog djelatnika, istraživača i podučavatelja dokumentarne i umjetničke fotografije. To potvrđuju i njegovi angažmani u Narodnoj tehnici 1960. godine, nešto malo kasnije u Glasu Istre (gdje ostaje do 1979.) te na kraju sve više u turizmu. Toj je njegovoj odluci pripomogao i osobni nagovor predsjednika Narodnog odbora kotara Vanje Vranjicana. Unutar te populističke organizacije trebalo je po mišljenju Vranjicana razviti poslovno jezgro propagandne djelatnosti usmjerene poglavito na razvitak turizma. No, narodni i volonterski karakter te zamisli se izjalovio, ali se zamisao u određenoj mjeri udomila u propagandnim službama Glasa Istre. Tu je dostigao onaj zamah pokretljivosti koja mu je bila uvijek potrebna. U svoju je službenu pustopašnost unio vedrinu duha, vrludajući neprestano između korisnoga i lijepog, između obveza i slobode. Usmjerena lutanja nisu nikad bila lišena avanturističkih nadahnuća u lovu za motivima koji izravno izazivaju osjetila iskusna majstora. Idili opuštanja pred kamerom uslijedili bi zatim novi izazovi iza tajanstvena zaklona u oskudnom laboratorijskom prostoru, gdje se nastavila dedukcija obvezatne procedure dodvoravanja ćudima medija.
PROMOTOR PRVE FOTOMONOGRAFIJE PULE
Upravo fotografija promiče Orela u krug tada još malobrojnih turističkih djelatnika. Pomalo su bizarno zvučale Orelove priče o turističkim počecima kad su se takve ideje mukom probijale do svijesti ljudi, a službena se politika s indignacijom odnosila spram prvih turističkih inicijativa. Napredne su ideje pojedinaca nerijetko bile svjesno potiskivane na margine društvenoga i gospodarskog interesa. Orel se donekle povezao sa službenim strukturama, no zadržao je slobodu inicijative pa ga nalazimo među članovima Inicijativnog odbora za osnivanje prvog Turističkog društva u Puli. Kasnije je bio članom Upravnog odbora, a zatim i jedan od rijetkih počasnih članova spomenutoga Društva. Spojivši funkciju profesionalnoga fotografa i turističko-društvenog djelatnika mogao je potaknuti brojne korisne zahvate u turističkoj publicistici. Potkraj odlaska iz Glasa Istre sve se više veže za turističku djelatnost: prisutan je na cijelom obalnom području, prati gradnju hotela i turističkih naselja. Iz tog se razdoblja intenzivne turističke gradnje rado prisjećao jednog snimka ispaše stada ovaca na livadi koja se kasnije preobrazila Alojz Orel u porečko naselje Zelena laguna. Bio je potpuno svjestan te dokumentarno povijesne komponente svoje fotografije. To je često spominjao znajući dinamiku promjene krajolika zbog nagloga urbanog i, napose, turističkog razvitka. Godine 1964. izašla je prva fotomonografija Pule. Orel je jedan od promotora ideje i član redakcijskog odbora. Gotovo je cijeli slikovni sadržaj knjige ispunjen njegovim fotografijama. Nakon te monografije izašle su nove i bolje, ali će prva ostati povijesnim raritetom. Orel je uvijek pričao kako je imao velikih problema ući u trag starim negativima i slikovnim dokumentima o staroj Puli. Po njegovu su sjećanju početkom 1947. godine u Puli postojala tri fotografa. Jedan od njih, Bratolić popularno zvan Karleto, snimio je navodno sve ondašnje frontovske dobrovoljne akcije. I kad je Karleto kasnije poginuo u prometnoj nezgodi njegova je supruga zatvorila fotografsku radionicu. Nedugo potom nastala je prava strka za Karletovim snimcima. Među njima je, čini se, bilo i dosta onih iz anglo-američkog razdoblja. Tragači za tim dragocjenim materijalima na kraju su saznali da je Karletova supruga spalila sve negative i fotografije, osim privatnih.
STATISTIČAR, DAKTILOGRAF, STOLAR, NOSAČ, DOSTAVLJAČ I - FOTOGRAF
Do izlaska prve monografije, Pula je oskudijevala s reprezentativnim slikovnim materijalom pa je za tu svrhu poslužila mapa u kojoj je bio sakupljen slikovni materijal, na početku spomenute, izložbe Pula kroz vjekove. Ta se mapa dijelila kao foto-album Pule kojeg je delegacija Grada svojevremeno poklonila i predsjedniku Titu. Inače, sve što je trebalo predstavljati promišljenu vizualnu dokumentaciju Pule i dalje se oslanjalo na Orela. Sve izložbe koje su organizirali ovdašnji muzeji ili neke druge institucije, nastale su Orelovom suradnjom. Na Orela se organizatori nisu oslanjali isključivo zbog reputacije, već i zbog povjerenja u sigurnost njegove suradničke uloge. Orel je dobro poznavao izložbenu tehnologiju. Kad se jednom prihvatio zadatka više nije bilo prepreka koje ne bi prevladao. Izdvojit ću jednu od takvih izložbi čiji su nositelji bile društveno političke organizacije, što znači da nije postojao organizacijski subjekt. Izložba je bila izrazito zahtjevna jer se sastojala od slikovnog materijala i cijelog sustava statističkih podataka o poslijeratnom razvoju Pule. Zamisao je, dakle, nastala u glavama političkih djelatnika koji nisu imali baš nikakve predodžbe o vizualnoj materijalizaciji svojih ideja. Osnovan je doduše organizacijski odbor koji je po običaju svoju ulogu shvatio pogrešno i završio kao počasni skup beskorisnih članova. U takvim su okolnostima sav posao trebali obaviti pojedinci. Jedan od njih bio je nezaobilazni Alojz Orel. On se tada pretvorio u stručnjaka za sve: statističara, daktilografa, stolara, nosača, dostavljača i na kraju tek u ono što je u stvari bio. I kad je u konačnici, pred samo otvaranje izložbe, iznemogao prilegao na pod foajea tadašnjega Doma JNA probudio ga
je žamor prvih uzvanika svečanog otvaranja koje je bilo zakazano za deset sati prijepodne. Orel se brzo ustao i nestao kroz sporedan izlaz. Na pompoznom otvorenju naravno nije bio prisutan, niti je spomenut kao glavni autor fotografija i postave izložbe, općenito kao glavni i najzaslužniji za cjelokupnu realizaciju projekta. Nije spomenut ni kasnije u medijima, nikad i nigdje javno glede te postave. Takve su odlike besprijekorna obnašanja obveza Orelu otvorila putove trajne suradnje s brojnim naručiteljima. Suvišno je naravno opet isticati kako su te gotovo neprekidne obveze ostavljale premalo vremena za slobodan kreativni rad autora koji je svoje zrelo kreativno razdoblje provodio u dramatičnoj utrci za slobodnim vremenom i potrebnom mu razonodom. Bilo bi opravdano pomisliti da mu je takva neupitna reputacija donosila materijalnu korist. Ali ništa od toga! Orel je do kraja života ostao neosjetljiv na takve izazove. Zadovoljstvo radom, zadovoljstvo korisnika njegovih usluga, status vrhunskog stručnjaka i svijest o vlastitim kreativnim potencijalima bili su mu dovoljan kredibilitet. Ipak, pored ovolika rada slijedi i relativno dobra zarada, ali Orel nije bio škrt, dapače, bio je galantan i velikodušan, pošten, u mnogim zgodama neumjeren u davanju. Kad bi se podvukla crta ispod završnog računa utrošena vremena po kabinetima Narodne tehnike, turističkim organizacijama, kojekakvim društvenim odborima i provedenih sati u tami foto-laboratorija, došlo bi se do zapanjujuće pasive na Orelovoj strani. Bolje je ipak takovo obilje rada pripisati darovitosti koja isključuje postulat materijalne protuvrijednosti. Orel je osnovao i prvi foto klub u Puli. Prvi su rekviziti za snimanje i razvijanje filma u klubu bili Orelovo vlasništvo. U darivanju mu se pridružio još jedan poznati zaljubljenik u taj posao, mornarički časnik, kasnije prvi direktor Tehničke škole u Puli, Nikola Biliškov. Neobično veliko zanimanje za foto tečajeve, kroz koje je prošlo više od 1500 polaznika, izazivalo je uvijek nove probleme zbog ograničenih tehničkih sredstava. Kako bi izbjegao nasilne administrativne mjere ograničavanja upisa, Orel se dosjetio drugog rješenja: namjerno je produžavao trajanje uvodnog, teorijskog dijela tečaja što bi uobičajeno prouzrokovalo osipanje polaznika. Cilj je bio stvoriti jezgru talentiranih fotoamatera. U Narodnoj tehnici, spomenuta Orelova metoda nije baš naišla na razumijevanje. Mnogo su bliže popularizaciji fotografijskog zanata bili brojni klubovi koji su kasnije nicali. Među njima se posebno isticao Fotoklub Uljanik koji i danas postoji. Posljedice su bile predvidive. Mnoštvo je fotoamatera širilo svoj hobi dalje, razvijala se kultura fotografskog medija.
Bilo je među njima i veoma nadarenih koji su se bavili umjetničkom fotografijom. Virgilio Giuricin iz Rovinja, polaznik Orelovih predavanja, baveći se fotografijom dostigao je kasnije kao profesionalac visoka međunarodna priznanja. Duško Marušić - Čiči, mladi talentirani zaljubljenik u fotografiju neko je vrijeme kod majstora Orela učio i radio; postao je vrstan profesionalac visokih rezultata u kojima se očituje osebujan senzibilitet.
I ORELOVE NASLJEDNIKE JE FASCINIRALA FOTOGRAFIJA
Veliko je zadovoljstvo u životu Orela bilo to što su i njegova djeca naslijedila ljubav prema fotografiji, smislu za lijepo i kreativno. Nada je nakon završene Škole za primijenjenu umjetnost, odjel za fotografiju, diplomirala na Akademiji za likovnu umjetnost u Zagrebu. Sve su njene umjetničke aktivnosti uglavnom povezane s fotografijom. I Edo se u Puli dugo bavio fotografskom praksom, a unuk Aleksej, na Orelovo veliko zadovoljstvo, još je kao dijete pokazivao zanimanje za fotografiju. Imao je samo tri godine kad je pobjegao od kuće u tajanstveni tamni sobičak, najprivlačnije mjesto njegova djetinjstva, gdje je djeda izvodio
fotografske čarolije i nije se od tamo micao dok ga nisu pronašli. "Djed, sjeća se Aleksej, nije nikad isticao riječ umjetnost. O sebi nije nikad govorio kao umjetniku". Naravski, Orel koji je smatrao da je priroda sama po sebi umjetnost nije svoje poslanje stavljao iznad nje. Isticao je znanje, discipliniranost, ljubav, zanimanje, radoznalost, osjetljivost, zapažanje. Pri tomu je majstor braneći u prvom redu zanatsku umješnost imao u vidu tehničko i metiersko savršenstvo kao premisu i preduvjet za bilo kakvu estetsku nadgradnju. Orel je pod starost sve manje odlazio na teren i sve je više boravio u laboratoriju. Majstor je oduvijek cijenio laboratorijski proces fotografije. Sklonost eksperimentu i tehnološkoj inovaciji u razvoju umjetničke fotografije bile su karakteristične crte Orelove ćudi. Potreba da bude u žiži recentnih tehnoloških dostignuća nije ga nikad napustila, kao i onda kad je objavio svoju prvu fotografiju u boji. I kad je Aleksej nabavio svoje prvo računalo, Orel je pokazao živi interes za novu elektronsku napravu, naravno, gledajući iz svog kuta, naslutio je njene velike fotomedijske mogućnosti. Anegdota alegorična značaja slikovito kazuje o Orelovoj predanosti fotografskom zanatu. Naime, jednom (ne)zgodom, dok je još radio u Glasu Istre, na obalnom parkiralištu službeni se kombi našao u moru. Vozač je nesmotreno i prebrzo vozio unazad. Budući nije bilo ozbiljnih posljedica ni ljudskih povreda ostala bi to samo šaljiva epizoda, ali u moru je završila i sva fotografska oprema s pripadajućim foto materijalom. To je izazvalo paniku. Čim je kombi izvađen, aparati i oprema su rastavljeni na sastavne dijelove, isprani slatkom vodom i prebačeni u Zagreb na popravak. U pitanju je dakle bila kamera, najposvećenije sredstvo rada, egzistencijalna relikvija!
GODINE 1998. STIGLA JE I NAGRADA GRADA PULE
Orel se nije mnogo trudio oko javnog isticanja. Ponekad bi sudjelovao na skupnim izložbama u većim kulturnim središtima ili bi se pak prijavio na kakav javni natječaj umjetničke fotografije. Pa ipak je četiri puta nagrađivan prvom nagradom. U Narodnoj tehnici priredili su Orelu samostalnu izložbu koja je zatim postavljena i u drugim mjestima Istre. Sudjelovao je, primjerice, na velikoj kolektivnoj izložbi More u Rijeci 1956. i na 3. Međunarodnoj izložbi More i čovjek u Zadru 1963. Jednu od najreprezentativnijih izložbi u Puli organiziralo je Orelu Radničko sveučilište 1973. godine, u pulskom Izložbenom salonu. Za tu je priliku izabrano stotinjak radova iz različitih razdoblja njegova stvaralaštva. U organizacijskom se pogledu izložba isticala jednom lijepom i rijetkom karakteristikom: njeni su pokrovitelji i sponzori bile mnoge organizacije i ustanove koje je Orel zadužio svojim sudjelovanjem (Novinsko izdavačko poduzeće Glas Istre, Turističko društvo i Turistički savez Pule, Muzej narodne revolucije Istre, Arheološki muzej Istre i Udruženje samostalnih obrtnika Pule). Samostalno je izlagao u Puli (1955., 1973., 1988., 1991., 1993.), Zagrebu (1955., 1988.), Pazinu (1960., 1990.), Motovunu (1987.), Labinu (1990.), New Yorku i Pittsburghu (1990.). Posljednju samostalnu izložbu imao je u Galeriji Diana na pulskom Forumu 1998. godine u povodu osamdesete godine života i pedeset godina rada kada mu je i dodijeljeno priznanje za životno djelo. Dakle, Orel je ipak, još za života, primio Nagradu grada Pule, premda je bio već umoran od života, boležljiv, rezigniran. Bilo je to 5. svibnja 1998. godine u novim društvenim okolnostima. Smoglo se dakle snage i društvene volje da se iskreno i bez predrasuda valorizira rad i doprinos uvaženog sugrađana. Predlagatelji su bile upravo one institucije s kojima je Orel najviše surađivao.
OREL JE RADIO ONO ŠTO JE NAJVIŠE VOLIO
Ništa mu pred kraj života nije toliko naudilo koliko prinudno odricanje od atelijera, onog skromnog, malog prostora za rad, jer u njemu se još osjećao zadovoljan i suveren. Krizna situacija u dijelu preostale pulske obitelji nagnala ga je odreći se i tog posljednjeg pribježišta koje mu je još jamčilo neki smisao življenja u Škaljerovoj ulici. Orel je nakon toga ubrzano klonuo. Pristao je da ga smjeste u Dom za umirovljenike i starije osobe gdje se naglo razbolio i nedugo zatim izdahnuo. Umro je 10. lipnja 2002. godine. Pogrebna je ceremonija bila privatna; nije bilo predstavnika javnog i kulturnog života grada da se sa zahvalnošću oproste od zaslužna sugrađana. Njegov se početak u Puli mogao poistovjetiti s mnogim drugim sudbinama doseljenika. Svi su oni, s većim ili manjim očekivanjima, svoju budućnost povezivali s gradom koji ih je dočekao susretljivo i kojemu su bili potrebni ljudi od znanja i različitih zanimanja. Takvo obostrano povjerenje odgovaralo je Orelovu pogledu na život i rad, na disperzivnost njegova djelovanja. Istovremeno je zbog endemske ovisnosti o utilitarnoj funkciji fotografije nužno morao suziti prostor latentnih mogućnosti svoje dublje autorske emanacije. Alojz Orel je punoćom svoga plodnog života i rada u Puli na najbolji način potvrdio smisao življenja u kome je rad činio srž sreće i zadovoljstva. Svoju je ulogu fotografa, umjetnika i putopisca s kamerom, vizualnog kroničara Istre, ostvario u velikom stilu i u potpunoj skladnosti s potrebama vremena i sredine. Njegova djela svjedoče o sudbinskom suživljenju s prostorom u kome je djelovao, po vlastitoj mjeri i suglasju između obveza i slobode. Bio je sretan onoliko koliko znači raditi ono što se najviše voli.
