CANNONADE
Piše: Hrvoje Cannone Levak
Da bi čovjek bio inovativan i uspješan, kažu; treba uvjek biti u korak s vremenom. Trendovi,tehnologija,ideologija,danas se sve mijenja puno brže i više nego šta je nekada išlo; odnosno spori(ji)m ali sigurni(ji)m tempom. Kažu i da lider ako hoda presporo, ostane izgubljen u masi koja ga je slijedila i samim time izgubi smjer u kojem se kretao.
Treba li zamjerit današnjim trendovima ili nostalgičnim 'dinosaurusima' koji kao papagaji ponavljaju da je 'nekad bilo bolje' ?
Danas npr mi kao muzičari imamo jedan Youtube, gdje svatko može naći što god ga zanima, ili društvene mreže gdje je kontakt s potencijalnim slušateljem moguć puno lakše nego je to bio nekoć. To je svakako prednost tih servisa, ali isto tako i mana, pošto od silne kvantitete video uratka koje pretplatnici uploadaju, teško je uopće isplivat iz tog oceana linkova koji svakodnevno preplavljuju socijalne mreže. Naravno, tu ne mislim na skladbe iliti pjesme(kakve god kvalitete bile), već na općenito idijotarije koje danas ljudi imaju potrebe promovirati, poput snimanja samih sebe u nekim najobičnijim dnevnim ritualima.
Osobno, jedan sam od onih koji preferira stari sistem glazbenog stvaralaštva. Konstruiranje albuma. A nije da je to bilo tako davno, kolko se sad čini prošlost. Jer danas od silne kvantitete ponude sve brzo pada u zaborav. Koji današnji hit traje duže od 2 mjeseca(i manje)? S druge strane, dan-danas na radiu vrte iste pjesme iz 80-tih,90-tih, i dojam je da ih se konzumira s generacije na generaciju, s koljena na koljeno, dok današnji model stvaranja niti nema takvu tendenciju. Sve je postao samo singl,hit,video-spot i raznorazne 'afere',pod debelo podcrtanim prefiksom 'šokantno'. Albumi gotovo da nikog i ne zanimaju više. Današnji albumi poznatih pjevača su ustvari, skup singlova…
Raditi album iz moje perspektive, nije nikad bio skup singlova ili pjesma nabacanih u jednu kutiju. Pristup tome je uvjek bio mnogo detaljniji nego pristup stvaranju jedne pjesme, jer album je bio kao put po tračnicama, kičma; dok su pjesme bile šarene stanice kojima bi te strojovođa vozio. Kompleksnost albuma, forma, uvod, zaplet, rasplet, outro…Malo smijeha,malo suza,malo javnog,malo privatnog,a sve skupa upakirano u jednu priču vodilju, upakiranu u naslov, šta bi zapravo jedan album i trebao biti. Nažalost, kao i sve drugo, i tu su došla neka nova vremena, kad ljudi žive (pre)brzo i nemaju vremena slušat album nego slušaju singl, i osim toga, kakav je to singl ako nema spot?
Žalosno je to malo, za romantike i one koji kada nešto rade, to uvjek rade strastveno i u detalje. Jer danas je vrijeme kad je trend da se rađe zna nešto malo o svemu, nego sve o nečem određenom. Površnost, ravnodušnost, boli-me-brigizam, izdominirali su jer na neki način; globalna kriza nije samo udarila po đepovima građana , nego paralelno je opustošila duhovna i moralna načela. Dovoljno je pogledati komentare po portalima, gdje je 80% trollanja. Za one koji neznaju šta je trollanje citirat ću definiciju s Wikipedije:
„U internetskom žargonu, izraz trol označava osobu koja dolazi na uspostavljene internetske zajednice kao što je internet forum sa jedinim ciljem da na njih šalje potpaljujuće, grube i uvredljive poruke za namjerno dosađivanje sudionicima, stvaranje nesuglasica među sudionicima foruma, odnosno remećenje toka rasprave na forumu.“
Ljetna sparina očito generira malo nostalgiju. Sjećanja na bolje dane nisu ništa loše. Cura koja je samnom na slici ove kolumne, zvala se Julija Bilić, rođena Rimac, moja(naša) velika prijateljica uz koju smo odrastali i proveli mladost zajedno u Šišanskom naselju. Nažalost, njen život je prekinut nakon jedne tragične prometne nesreće u srpnju 2006 godine, šta je sad već pomalo nestvarnih, 9 godina od njenog odlaska. Od tada, svake godine organiziramo malonogometni memorijal i druženje starih prijatelja, koji se uvjek igra usred 7.mjeseca po užarenom betonu,ali nitko se ne žali na vrućinu jer to radimo sve zbog naše Juki.
Sjećanja na Juki ostaju na albumu, foto-albumu, umu…Nikad neću zaboraviti kada sam tek počeo 'eksperimentirati' s rapom, u svojim počecima u kvartu snimajući se na diktafon, imao sam jednu dosta emotivnu pjesmu posvećenu pokojnom tati. Kad je to čula, pustila je i suzu, dala mi maksimalnu podršku u tome šta radim jer je, kako je tada rekla; 'vidila ono nešto'. Osobno, i u najtežim trenucima kreativnih blokada, kada sam se pitao ima li smisla nastaviti, uvjek sam se sjećao njenih riječi i još jačim tempom išao istim tim putem, kojim sam od početka krenuo. Sjećanja urezana u albume. Sjećanja koja mi pomažu da nikad ne zaboravim odakle sam krenuo, gdje idem i šta nosim u srcu. Albumi sjećanja…
