CIVILNO GROBLJE „SAN GIORGO“
Dok je pulski lučki admiralitet, uspostavljen 50-tih godina 19. stoljeća, mučila problematika pokopa sve većeg broja mornaričkih, artiljerijskih i pješačkih časnika, sličan problem imalo je i Gradsko poglavarstvo. Ono se moralo brinuti o svome građanstvu, kojeg je, po Crnoboriju, 1842. bilo 1.076 civila i 50 vojnih ososba, 1885. 19.166 civila i oko 8.500 vojnog osoblja, da bi 1910. naraslo na 42.058 civila i 16.903 vojne ososbe.
Stoga su problem ukopa civilnog stanovništva i odavanje dostojnog pijeteta prošlim generacijama razmatrali Gradsko poglavarstvo i Lučki admiralitet. Kako se grad planirano širio izvan starogradske jezgre, a nije a nije bilo moguće koristiti dotadašnja rimska i venecijanska groblja, nužno je bilo donijeti odluku o odabiru lokacije gradskog groblja, primjerenog statusu koji je grad počeo dobivati kao mornarička metropola Carstva.
Budući da se počela uređivati uvala kod Mosta groznice, kao novi dio grada, na čijem je jedno dijelu podignuta željeznička postaja i pruga do Arsenala, pristupilo se uređenju golog i kamenitog brežuljka, koji je po talijanskom nazivu za male glodavce, puhove, dobio ime Monte Ghiro. Gradsko poglavarstvo je smatralo da je brežuljak dovoljno udaljen od grada, a s njega se pruža i prekrasan pogled na zaljev, pa je odlučeno da se na jednom njegovom dijelu podigne gradsko groblje, Cimitero citadino, Stadtfriedhof. To je učinjeno 1867. godine, kad je proglašena dualistička carevina i kraljevina Austro – Ugarska. Po Zuccoliju, iz vladavina Venecije, oko 1600. godine, na ovom brežuljku su se izvršavale smrtne kazne vješanjem . Zabilježeno je da je krvnik bio Capo Zuanne Radossevich iz Valture, a po tome je brežuljak dobio i ime „Monte delle Forche“, brdo vješala.
Od svog ustanovljenja Gradsko groblje izgrađivano je u više navrata, ovisno o broju umrlih, povećanju broja građana i uloženim sredstvima. Zajedno s porastom broja stanovnika, po Benussiju, kao posljedica brojnih sanitarnih mjera vidno su se poboljšale i zdravstvene prilike građana, a stopa smrtnosti bila je u stalnom opadanju. U pet godina, od 1881. do 1885., rođenih je u prosjeku bilo oko 41 na tisuću stanovnika, dok je stopa smrtnosti bila 30,63 posto, od čega 52,10 posto muškaraca. Prosječna životna dob u Puli bila je 26 godina i četiri mjeseca – 26 godina i 8 mjeseci muškaraca i 26 godina žena.
Prvi zahvati u sklopu uređenja obuhvatili su sjeverni dio brežuljka, njegovo ograđivanje i izgradnju pratećih objekata oko ulaznih vrata, koja su okrenuta prema istoku, što je sve dovršeno 1889. godine. Prvo proširenje uslijedilo je 1910. godine uređenjem njegove lijeve strane, a u vrijeme kad je Pula imala 42.058 civila i 15.993 vojne osobe, odnosno ukupno 59.041 stanovnika. Nadzor nad grobljem dobilo je privatno poduzeće „Gobo Poler“ po čemu su Puljani tada govorili „andar del Gobo Poler“, „idemo kog Goba Polera“.
Na groblju su, po posebnom ceremonijalu, sahranjivani umrli, poginuli i stradali pulski građani, a prioritet su imali najvažniji odličnici, čiji spomenici i danas dominiraju grobljem. To su obitelji Malusa, Schmidt, Marinoni, Stimpel, Kraus, Vratovich, Tomasini, Demartini, Bradamante i drugih.
S obzirom na sumoran izgled brežuljka, krajem 1887.godine, a na prijedlog Poljoprivrednog konzorcija, Conzorzio agrario, odlučeno je da se obavi njegovo pošumljavanje, što je, po Orbaniću, obavljeno sadnjom alepskih borova, cedrovim deodara, lovorom i raznim smoljastim biljem. Trebalo je dosta vremena da to područje zazeleni i da put za groblje, na „vječno počivalište“, bude manje tužan nego ranijih godina. Pošumljavanjem je zahvaćen i susjedni brežuljak Sv. Jure, San Giorgo, na čijem je prostoru bilo uređeno groblje pasa i mačaka lutalica, koje je po Puli sakupljao i ubijao šinter još od 1887. godine.
Poslije pošumljavanja Monte Ghiro je postao vrlo atraktivan, što je iskorišteno za uređenje parka, kako je to i priličilo grobljima moderni europskih i austrougarskih gradova. Zato je početkom 1896. godine startala izgradnja 1.200 četvornih metara putova, zasađeno je 180 libanonskih csdrova, 300 američkih brijestova i 12.000 sadnica borova i jasena. Dovršen je put za promet kočija, tada jedinog prometala, a pred Prvi svjetski rat i onaj za automobile, koji je spajao put za groblje s onim koji je vodio prema utvrdi San Giorgo.
Od kraja Prvog svjetskog rata, raspada Austro – Ugarske i predaje pulske pomorske baze Talijanima krajem 1918., kada se počeo smanjivati broj stanovnika te time i umrlih, zbog povratka mornara, vojnika i građana u svoje matične države, gradsko groblje nije proširivano, a tek je 1934. godine obavljeno proširivanje uređenjem njegove desne strane.
Tekst: Branko Perović, Fotografije: Lorena Križanac, Uredio: Diego Bosusco Ptica
